Povijest

O SVETOMARSKOJ ČIPKI

 

Čipka - prozračni šupljikavi ručni rad izrađen rukom ili priborom - iglom, kukicom ili batićima, zastupljena je uglavnom u svim osnovnim oblicima i u tekstilu svih naroda. Kao i u drugim područjima Europe, razvijala se od jednostavnih prepleta i mreža do profinjenih ukrasa izrađenih pomoću velikog broja batića. Čipke izrađene kukicom, iglama za pletenje ili jednom iglom nalazimo u svim dijelovima naše zemlje, dok se čipka na batiće izrađuje tradicionalno u Hrvatskom zagorju, i u današnje vrijeme još uvijek u manjoj mjeri na području Svete Marije.

 

Porijeklo i povijest izrade čipke na batiće u Međimurju zasada je nepoznata. Prema usmenoj predaji i rijetkim zapisima možemo ju pratiti do prve polovice 19. stoljeća. Za dublju prošlost, osim po pretpostavkama, za sad nemamo dokaze.

Moguće je da je čipkarstvo u Svetoj Mariji i Međimurju znatno starije od postojećih dokaza  zbog izoliranosti područja.

Muzej Međimurja kao dokaz navodi da se u popisu robe koju su Zrinski uvozili za svoje potrebe, nigdje ne nalazi čipka, pa postoji pretpostavka da njen uvoz nije bio potreban jer se izrađivala na ovom prostoru. No, to je zasada samo pretpostavka bez dokaza.

 U 19. stoljeću čipka na batiće čvrsto je bila udomaćena na ovom prostoru. Izrađivala se za potrebe naše narodne nošnje, ali i za tržište izvan Međimurja, za Podravinu i Moslavinu.

Čipku su radile uglavnom žene i mlade djevojke u zimskim mjesecima kad nije bilo poljoprivrednih poslova. Čipkarstvo je bilo izvor dodatne zarade za obitelj, kao i za opremu djevojkama pred udaju.

Čipkarice nisu same prodavale čipku. Prodajom su se obično bavile pojedine žene u selu spretne u trgovini, te mlađe udovice, a zvale su se špicarice. One su prikupljale čipku po selu i onda odlazile prodavati ili mijenjati za drugu robu u druge krajeve. Ponekad su čipku  prodavali i medičari koji su odlazili na sajmove u druge krajeve.

Takav način izrade i trgovina prekinut je početkom 2. Svjetskog rata, kada se čipka više nije mogla prodavati u drugim krajevima jer je put preko Drave bio zatvoren pa je to za žene bilo gubljenje vremena. S vremenom se i moda promijenila.

Čipkarstvo se počelo obnavljati u Svetoj Mariji 1995. godine u sklopu KUD-a Ivan Mustač Kantor.

 


KARAKTERISTIKE SVETOMARSKE ČIPKE

 

Svetomarska čipka spada među jednostavnije čipke koje se izrađuju s relativno malo batića -najčešće sa 6 pari, pa sve do 36 pari kod najzahtjevnijih uzoraka.

Osnovna karakteristika svetomarske čipke, koja ju čini drugačijom od ostalih, izrada je jednom neprekinutom niti koju drži jedan par batića – dakle konac se ne smije spajati i poželjno je da se nigdje kod pletenja ne potrga. Zato se za izradu pojedinog primjerka čipke mora točno znati duljina konca koja se mora namotati na par batića. Mjera za duljinu konca je balo, dakle, određeni broj namotaja konca oko bala, određen je za pojedinu čipku. Konac se namata ručno iako danas postoje i strojevi.

Druga važna karakteristika je što se izrađuje na papirnatom predlošku bez slike. Papirnati predložak je rupičast i svaka čipkarica zna čitati ove rupice.

 

Po obliku su se u prošlosti izrađivale dvije vrste čipke: pravokutna koja se izrađivala za tržište izvan Međimurja i čipka s polukružnim caknama za naše narodne nošnje.

Pravokutna čipka nazivala se velika tanka i mala tanka i bila je jednostavnija za izradu. Pravokutne trake krasile su podravsku i moslavačku nošnju, a trebalo je spojiti više traka zajedno. Nekad su žene za dvije takve trake mogle dobiti jedan ručnik ili jednu pregaču, a najstarije čipkarice sjećaju se da se u vrijeme prije 2. Svjetskog rata za čipku dobilo 8 dinara. Da bi bilo malo jasnije, za samo jednu traku tj. jedan komad ovakve čipke potrebno je oko 60 sati rada.

Traka s caknama nazivala se špica za poculicu i bila je izuzetno zahtjevna za izradu. Špice za poculicu izrađivale su samo pojedine žene u selu.

Špica za poculicu sastoji se od 5 polukružnih cjelina s istovjetnim motivom. Postoje 4 različita motiva specifičnog naziva: lastavička, katruža, jagnješce i krogljica. Špice su se iglom spajale  na pletenu ili kukičanu kapicu, a nakon postavljanja poculice na glavu na vrh se stavljala velika pletena mašna - žnjora.

Poculica se namještala na posebno počešljanu kosu, a za tako počešljanu ženu rekli su da je počipkana.

 

 

PRIBOR

 

Spomenuto je da su rad potrebni drveni batići, njih najmanje 6 pari, na koje je namotan  kvalitetni pamučni  konac. Nekad su batići bili izrađeni ručno, od drveta šljive, pa su bili i različiti izgledom i veličinom. Danas imamo batiće izrađene na tokarskom stroju, a poželjno je da su od tvrdog drveta.

Što se tiče konca: što je konac tanji, to je čipka finija.

Zatim je potreban jastuk - balo. Ispunjen je piljevinom, a u prošlosti je bio ispunjen pijeskom ili pljevom hajdine. Balo stoji u korpici.

Tu je još i rupičasti papirnati predložak zvan forma, i pribadače. Uz to uvijek se u balu nalazi i jedna velika pribadača nazvana prepeljavanka koja služi za poravnavanje konca na batićima ili spajanje čipke.

 

 

NAZIVI POJEDINIH NAČINA PLETENJA

 

Stezica, pukanica i koščica tri su osnovne tehnike pletenja svetomarske čipke.

Stezica je osnova svetomarskog čipkarstva i najjednostavnija je za izradu. Ona ispisuje izgled čipke i tvori osnovne motive kao što su križno drevo, grozdek, stopek ili već spomenuti motivi špica – lastavica, jagnješce…

Pukanica je saćasti motiv, a služi za popunjavanje praznina između stazice i time stazicu bolje ističe.

Posljednji element je koščica jer je najzahtjevnija i ima specifični način pletenja i držanja batića u ruci. Zbog toga je čipka s koščicama skuplja, a laici kažu da je i ljepša.

 

Neki od ovih načina koriste se i kod drugih vrsta čipke, ali pod drugim imenom. Npr. u Lepoglavi košćica je listek, a u Sloveniji-Idriji to je ribica - a izgledom podsjeća na sve tri stvari. Čipkarice počinju učiti tehniku pletinja sa stezicom, a posljednji element je koščica. Ona koja uspije isplesti koščicu postala je čipkarica.

 

 

OBNAVLJANJE ČIPKARSTVA U SVETOJ MARIJI

 

50 godina nakon posljednjeg ispletenog primjerka čipke u Svetoj Mariji, gospođa Nada Mance, nakon višemjesečnog traganja za tragovima i dokazima, okupila je nekoliko članica KUD-a Ivan Mustač Kantor i odlučila ponovno oživjeti čipku i čipkarstvo.

Tog vrijednog rukotvorstva i načina izrade prisjetili su se bake Ana i Katarina Varga te Ana Kanižaj Šiljkova. One su čipku plele kao djevojčice u dobi od 12 ili 13 godina.

Uz aktivnosti u mjesnom KUD-u čipkarstvo je uvedeno i u školu kao izvannastavna aktivnost. To je bio početak vraćanja iz zaborava. Kroz godine je početni entuzijazam izblijedio zbog specifične vještine za usvajanje za koju treba više od godinu dana, a javio se i veliki nedostatak u poučavanju - većina polaznica tečaja su bile učenice osnovne škole koje više nisu imale gdje nastaviti s čipkarstvom kad su upisale srednju školu. Zato je u lipnju 2010. godine osnovana Udruga 'Svetomarska čipka' koja je svojevrsni most između malih čipkarica i odraslih polaznica tečaja čipkarstva.

Danas udruga uspješno djeluje i broji preko 40 aktivnih članica.

 

 

SVETOMARSKA ČIPKA - ZAŠTIĆENO NEMATERIJALNO KULTURNO DOBRO S OZNAKOM IZVORNOSTI

 

Kako je kroz 15 godina obnove kroz djelomični tečaj čipkarstva prošlo oko 50 žena često se događalo da se na tržištu nađe čipka pod imenom svetomarska, a koja s izvornom svetomarskom čipkom nije imala puno veze.  Često ju se nazivalo i međimurskom, a bilo je pokušaja privatiziranja.

Zato je Općina Sveta Marija najprije uputila zahtjev Ministarstvu kulture da se čipka uvrsti na popis zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara, što je i učinjeno. Tako je u srpnju 2009. godine svetomarska čipka postala zaštićeno nematerijalno kulturno dobro. To znači da su i Općina i Udruga Svetomarska čipka dobile novu obvezu: osigurati dostupnost čipke javnosti, popularizirati je te prenositi vještinu izrade kako ne bi došlo do nestajanja.

Sljedeći korak bio je dobivanje oznake izvornosti. Prilikom pokretanja postupka koji je vodila pravnica Branka Ljubišić, izrađena je specifikacija - opisan je način pletenja, pribor, nazivi  motiva i cijele čipke te područje na kojem se ova vrsta čipke izrađivala.

U prosincu 2010., od Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, na temelju čl. 11. Zakona o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga, svetomarska čipka dobila je oznaku izvornosti. To znači da je svetomarska čipka označeni proizvod koji potječe iz Svete Marije, a nastala je, i proces njenog nastajanja u cijelosti se odvija, na tom području. Oznaku izvornosti smije koristiti samo Udruga ili Općina Sveta Marija. U slučaju neovlaštenog korištenja oznake, za počinitelje su propisane kazne. Svrha postupka zaštite izvornosti je očuvanje proizvoda koji je nastao i proizvodi se isključivo na označenom području, tj, na području općine Sveta Marija. Oznaka izvornosti svakom proizvodu tako i svetomarskoj čipki daje vrijednost, a izrada proizlazi iz njezinog kulturnog nasljeđa. Tako je oznaka izvornosti SVETOMARSKA ČIPKA upisana u Registar Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo Republike Hrvatske.

Ukupan broja posjeta: 163148